U sklopu svoje posjete Muftijstvu bihaćkom, muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević održao je hutbu i predvodio džuma-namaz u Gradskoj džamiji u Bihaću. Hutbu muftije Dizdarevića prenosimo u cjelosti:

Neka je hvala Allahu Milostivom i Svemilosnom, Vladaru Dana Sudnjega. U Njega se uzdamo od Njega oprost tražimo. Molimo Ga da nam olakša put ka Džennetu i svakom dobrom djelu koje nas približava Njemu. Molimo Ga da nas udalji od Džehennema i od svakog djela koje nas približava njemu. Neka je salavat i selam na Njegovog miljenika, Muhammeda, a.s., na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, hrabre bosanske šehide. Neka Allahov nur svijetli ispred njih kada drugog svjetla ne bude. Svjedočim da nema drugog Boga sem Allaha i svjedočim da je Muhammed, a.s., Allahov rob i Njegov poslanik.

Poštovana braćo,

dobrotom vašeg plemenitog muftije i mog kolege muftije bihaćkog hafiza Mehmed ef. Kudića danas sam sa vama ovdje u ovoj Allahovoj kući sa ovim divnim ljudima da zajedno obavimo najvažniji sedmični ibadet, ibadet džume. Zajedništvo među ljudima se gradi na razne načine, a jedan od puteva osnaživanja zajedništva jeste i kada zajedno nešto činite, bilo da zajedno za sofru sjedate, bilo da zajedno u mobu idete, bilo da zajedno u saf stajete. Sve te stvari osnažuju međusobno povjerenje i približuju ljude jedni drugima pa mi je drago da smo danas ovdje, mi iz centralne Bosne sa vama ponosnim krajišnicima kako bismo dodatno posvjedočili da smo jedno. Kur'an kaže: „Zaista su vjernici braća, pa popravljajte međusobne odnose“.

Dakle, nije dovoljno kazati da smo braća, braća po ideji, braća po vjeri. Potrebno je i raditi na međusobnim odnosima, na uzajamnom povjerenju, na pljevljenju korova mržnje i zavisti koji sapliće naše međusobne relacije. Zabluda je misliti da su vjernici bez grijeha, i da zato što smo u istom safu nećemo imati mržnje i zavisti među nama. Naš narod mudro veli šejtan nit ore nit kopa i samo što radi veze među nama svoju poganu mrežu od zavisti i mržnje. Dakle, on ne miruje niti staje u svome zlu, ali baš zato je važno da i mi neprestano činimo šta možemo da razvijamo naše bratske odnose koji nas približavaju sreći na ovom svijetu, ali i spasu na Ahiretu. Neka i ova današnja hutba bude prilog našem povjerenju i bratskim relacijama.

Kada mi iz centralne Bosne kažemo Krajina mi pomislimo na nekoliko bitnih stvari. Prva stvar koja veže naše misli za ovu geografiju jeste prelijepa priroda, čiste rijeke, bistre vode, i zelene šume. Vi možete biti primjer kako se voli zemlja, kako se njeguje priroda i kako se slijede brojni naputci islama. Allah je zemlju učinio mjestom sedžde i čistom za ibadete Gospodaru i možda baš zbog te svijesti vi je bolje čuvate od drugih. Drugo na što nas asocira termin krajine jeste hrabrost i srčanost u odbrani vjere i topraka. Još je epska pjesma zabilježila brojne heroje i Talu Ličanina i slavne Hrnjice do naših vremena i heroja našeg doba među kojima ne smijemo ne spomenuti Izeta Nanića, ali i brojne druge. Čini mi se da je svaki drugi čovjek u Krajini heroj o kojem treba knjige pisati i filmove praviti. Jedna majka iz Krajine je rekla da je više suza isplakala za svojim sinom šehidom nego što je vode popila.  Možda i zato čuvate svoju zemlju, jer ste za nju toliko krvi prolili i toliko suza za voljenima isplakali.

I treća stvar na koju asicira krajina jeste bistrina uma koju ponajbolje prezentira veliki, gorostasni reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević pa i veliki Pozderci i brojni drugi. Možda je bistrina ovih rijeka dovela do bistrine uma i čistih srca da su znali zauzeti ispravan stav u vremenima kušnje. Sjećam se na ovom mjestu akcije koju je Reisul-ulema Čaušević poduzeo za zaštitu Srba u vrijeme kada su bili proganjani pred Prvi svjetski rat. Tada su vlasti progonile Srbe, a on je kao vjernik nošen islamkim principima stao u zaštitu slabijeg i progonjenog. Veličinu jednog naroda i jednog pojedinca ne mjeri se po tome koliko ima novca ili moći. Veličina čovjeka mjeri se po tome za koje ideale se bori, koje moralne principe zastupa. Ljudi su ljudi, ne po tome što jedu i piju, to svako hajvanče čini. Čovjek je čovjekom po tome što baštini moral, što slijedi principe koji su izvan njega, ideale  koji su viši od njega. A biti moralan znači na sebe primjeniti ista ili slična pravila koja primjenjujete na drugog. Biti moralan znači primjeniti samo jedno pravilo, prema drugom čini ono što bi želio da drugi čini tebi. Nošen tim uzvišenim idealima koji su utkani u strukturu islama muslimani su poštovali druge i čuvali druge kao same sebe. Kako su im drugi vratili, pitanje je za sebe.

Srbska politika je kasnije progonila Reisa Čauševića i Hamdiju Pozderca i činila velike zločine nad Bošnjacima, na isti način na koji i jevrejska politika danas vraća muslimanima Palestine dobročinstvo koje su im muslimani učinili pružajući im utočište nakon strašnog holokausta koji su nad njima učinili kršćani Evrope. No, biti vjernik nije lahko, jer vjernik se ponaša po pravilima morala neovisno o tome da li ta pravila poštuju drugi. Najgora stvar koju bi muslimani Bošnjaci u odnosu na Srbe ili muslimani u odnosu na Jevreje bila bi da se ponašamo isto kao i oni. Mi ne smijemo pasti u zamku da nas politika jevrejske cionističke države pouči zlu i da postanemo zvjeri kao i oni. Mi moramo ostati muslimani, a to znači čuvati se ideala islama i onda kada ih svi drugi krše. To znači osuditi zlo koje drugi čine prema nama, ali i ono zlo koje mi učinimo drugima. Najgora izdaja je kada izdaš samog sebe, najgore nepoštovanje je kada ne poštuješ samog sebe. Sjećam se na ovom mjestu veličine Ismet ef. Spahića kojem su četničke granate pobile pola porodice, ženu, troje djece i unuku, ali je u toku rata jasno kazivao vojnicima: „Čuvajte obraz, nemojte svoje ruke kaljati, jer valja doći u kabur. Neka vam je uvijek na umu prva zapovijest Poslanika; žene, starce, djecu bogomolje i svećenike ne dirajte“. To je naša ulema kazivala našim vojnicima u džamija i prije i tokom rata i zato su zločini Bošnjaka incidenti, a zločini drugih vrlo često pravilo.

Zato vjernici ni danas neće ni svojom rukom, ali ni svojom riječju činiti drugima zulum. „I neka vas mržnja koju prema drugima osjećate ne navede da nepravedni budete,, Kur'an veli. A zulum se može činiti i onda kada vrijeđate pripadnike jedne vjere ili rase. Zulum je i kada prenosite lažne vijesti i šerujete neistine kojih ima napretek. Čuvajmo se braćo toga uvijek, a posebno danas.

Kažu da je ljudska civilizacija počela onog trenutka kada jedan čovjek drugoga upitao da li ti smetam? „Da li ti smetam“ pitanje je empatije, saosjećanja, brige za onog do tebe, dakle morala. Bez morala ljudska društva nisu ništa drugo nego zvjerinjak u kojem vlada sila a ne moral, moć a ne pravda. Pitanje je kako će savremena civilizacija nastaviti dalje u moralnom pogledu nakon zločina koji se u ovom trenutku čine u Gazi. Pazite braćo, 3648 djece ubijeno je u ovih nekoliko sedmica. Djeca nisu ništa i nikome kriva, a ubijena su. Genocid nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata bio je poznat tek nakon rata kada su savezničke armije ušle u koncentracione logore i susreli se sa strahotama Aušvica, Dahaua i drugih stratišta jevrejskog i drugih naroda. Genocid nad Bošnjacima Srebrenice bio je poznat malom broju ljudi koji su satelitom pratili šta se dešava. Ostatak svijeta nije znao, već pretpostavljao razmjere zločina genocida koji se dešavao.

Ovo je prvi genocid ili zločin sa elementima genocida koji se dešava pred našim očima, koji svi gledamo u trenu dok se zbiva. U jednom selu se pravila džamija, a jedan hairli insan je govorio teško vama. Pitali su ovi zašto teško nama? Jer sad  nemate opravanje da ne idete u džamiju. Kada je džamija daleko od kuće i kada ne čuješ ezan nisi ni odgovoran, ali kada ga čuješ onda si odgovoran što nisu u džemat stigao i što džamija plače za tobom. Na isti način, nemamo moralnog opravanja da nismo znali, da svijet nije znao. Naravno najodgovorniji su oni koji imaju moć da nešto urade. Ne bih im bio u koži na Sudnjemu danu, svima onima koji su mogli a nisu, koji su znali a zatvarali oči pred ovim jadom.

Mi im pomoći ne možemo. Mi smo i slabi i daleko smo. Ono što možemo jeste da pomognemo sebi, da mi ne budemo slabi. Slab ne može pomoći sebi, svoje probleme ne može riješiti, a kako će tuđe. Zato ćeš najbolje pomoći drugima tako što ćeš osnažiti sebe. Kur'an veli: „O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao“ (Maide, 105).  

Naučimo lekciju iz Gaze da bi svijet ovako isto gledao i naše stradanje da su naši dušmani sada u prilici da ga čine. Zato čuvajmo naše jedinstvo, osnažimo naše institucije i političke i vjerske, budimo jaki u znanju, u ekonomiji u sportu i vjeri, jer lanac je jak koliko je jaka najslabija karika. Nemojmo braćo draga, ja i ti biti slabe karike nego budimo stijene na koje će se drugi oslanjati.

Neka nas Allah sačuva od zla naših dušmana, i nas i sve muslimane, neka nas pomogne protiv zuluma, i nas i sve ljude, a posebno nedužne ljude u Gazi. Amin ja Rabbel-alemin.