Zenica, 20. 05 2022.; U okviru obilježavanja 7. maja, Dana džamija, Muftijstvo zeničko uputilo je javni poziv za dostavljanje literarnih radova na temu: „Budimo graditelji džamija i mira u našoj domovini”. Pravo učešća imali su učenici srednjih škola sa područja Muftiluka zeničkog koji pohađaju nastavu Islamske vjeronauke.

Prije proglašenja najboljih radova, želimo se svima zahvaliti za učešće. Učestvovati u jednom projektu koji nosi poruku mira i slobode, znak je da mladi razmišljaju i uče. Vaši radovi dokaz su da ćemo u duhu naše vjere i tradicije uvijek biti na braniku graditeljstva, patriotizma, slobode i svih principa vrijednih života.

Teško je bilo odlučiti, u većini radova, nije se držalo zadane teme, neki radovi su stilski bolji, dok su drugi tematski razrađeniji, jedni sadrže mnogo dobrih elementa, ali imaju i nedostatke itd.

Uprkos svemu, poredak je sljedeći:
1. Adis Arnaut
2. Nadija Zuković
3. Šejma Rebihić

Zvaničan prijem za autore pobjedničkih radova bit će organiziran u Muftijstvu zeničkom, u terminu koji će naknadno biti utvrđen.

Pobjednički rad Adisa Arnauta možete pročitati u nastavku:

„BUDIMO GRADITELJI DŽAMIJA I MIRA U NAŠOJ DOMOVINI“

KAKO JE ČAPLJA PLOVILA MOREM I KAD JE AMMAR PLAKAO

«Ko sazida džamiju, makar malenu kao što čaplja (ptica) iskopa za svoja jaja, Bog će mu u Džennetu sazidati kuću!» (Hadis)

            U malenoj mahali sve se zbiva iznova, i znate ono kad vam treba par sekundi da protrljate oči i shvatite da će malo mjestance kao što je nekad bilo moje dobiti džamiju. Uzdisaji, suze – ništa ne može zamijeniti taj osjećaj. Sad imam bradu i nešto otežanije kosti nego tada prije petnaest godina, ali se uvijek rado vratim u tu džamiju, baš kao što se čaplja vraća u svoj vodeni vir. Babo me je to jutro ranije probudio, a vani je po krovu pljuštala kiša; ti sitni vojnici vode milostivo kvase prozore i hrane biljke, taj oreol jesenjske kiše ne može zamijeniti ništa, a i do dan-danas smatram da je jesen Džennet na ovom svijetu. Govori mi da pođem s njim i saopštava mi da se konačno gradi džamija. Odmah sam pomislio na druženja, dolaženja na iftar i bdijenja do sehura sa vršnjacima. Hmm… I jednu kuću – skromnu za mene, sestru i roditelje u Džennetu, pa zato što ću malo mazati malter sa svojih sedam godina, možda dobijem i posebnu terasu.

            Pošli smo tamo i apsolutno smo zaboravili za kišobrane pa su nam vodeni vojnici ušli pod kožu i smokrili odjeću. Sve vrijeme sam imao neodoljiv smiješak na licu – kao kamion čokolade da mi se istovario ispred kuće. «Dobit ćemo džamiju!» ponavljao sam cijelim putem. Sretosmo i Ammara, a o njemu nemam šta da kažem: predobar prijatelj ali samo kada on to hoće, jer mnogo vremena provodi u samoći, roditelji su mu različitih vjera: majka mu je muslimanka, a otac katolik, a s obzirom da je moj vršnjak – nije imao priliku da uđe u džamiju. S radošću sam ga zagrlio, sjećam se toga i danas, jer i dok se prisjećujem ovog svega vani pada kiša i kao da svaka kapljica priča za sebe. Roditelji mu nisu često dozvoljavali da izađe vani, kaže da je tad bio izašao po kiši jer je usput morao do trgovine. Naravno da sam ga pozvao da krene sa mnom i s babom. Jato je ljepše kad više krila mlati vjetar. Žene su donosile hranu muškarcima do džamije i to su, doista, vremena za pamćenje. Dan za danom, kao kristal po kristal pa do polu-savšrenog mozaika, džamija je završena. Ammar je sve dane proveo sa mnom, nikad blatnjaviji nismo dolazili kući, a i niko se od roditelja zbog toga nije ni ljutio, pa čak ni u Ammarovom slučaju. Ostala djeca okupila su se okolo vanjske česme za „brzi abdest“ (u slučaju da neko kasni) koja je bila uređena i natkrivena. I sada zamislite djecu, kao čaplje, a njihova sreća na licu neka budu jajašca koja su sada popolovljena jer su se raspukla od sreće.

            Nije nikad bila ljepša ta jesenska večer, pa čak ni sada kad mi se u bradi kupa mjesečina. Nema toga što može zamijeniti djetinjstvo i ništa čovjeka ne može natjerati da baci one cipelice za deset brojeva manje u smeće. I dan-danas je u njima prašina koja me podsjeća na džamiju. Tad je bio prvi put da sam vidio Ammara kako plače, pa sam i ja zaplakao. Drugi put je to bilo kad je nedavno dobio sina. A, da znate da sam i ja po drugi put zaplakao, jer je sina nazvao mojim imenom. Čuvajmo našu tradiciju i gradimo džamije sa sinovima, a neka ih svi zajedno sa prekrasnim dunjalučkim hurijama krase – kao što čaplje krase vodu. Volim te pustolovne jeseni, jer mi i sad potekoše suze.