U okviru redovnih aktivnosti muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević danas je održao hutbu i klanjao džuma-namaz u džematu Klopče, Medžlis Islamske zajednice Zenica.

Zajedno sa muftijom zeničkim bili su glavni imam Medžlisa IZ Zenica mr. Sumedin-ef. Kobilica, bivši glavni imam mr. Jakub-ef. Salkica, rukovodioci službi Muftijstva Edin-ef. Kavazović i Adnan Husić, te tehnički sekretar Muftijstva Hasan-ef. Pašalić.

Muftija je nakon džuma namaza sa saradnicima posjetio kabur rahmetli hafiza Fuad-ef. Subašića i rahmetli vakifa Ismeta Gutlića gdje su se uz učenje dove i fatihe prisjetili ovih velikana.

U pratnji glavnog imama mr. Sumedin-ef. Kobilice i imama džemata Klopče mr. Emir-ef. Pašalića muftija je posjetio bivšeg predsjednika Medžlisa IZ Zenica i džematskog odbora džemata Klopče hadži Fadila Duvnjaka.

U razgovoru sa muftijom hadži Fadil, koji je bio dugogodišnji aktivista zajednice, kazao je da mu najviše nedostaju džematlije i odlasci u džamiju. Muftija je na kraju uputio dovu Uzvišenom Allahu da hadži Fadilu podari puno zdravlja i života, te da mu primi svako dobro djelo koje je učinio za zajednicu.

Hutbu muftije zeničkog prenosimo u cjelosti:

Neka je hvala Allahu na nebrojenim darovima kojima obasipa svoje robove, hvala Mu na daru slobode i mira, daru imana i zdravlja, molimo Ga da nas uputi pravim putem i da osnaži naše korake, molimo Ga da nas uputi na dobro i na one ljude koji će nam pomoći na putu dobra; i punim srcem Ga molimo da stvari vidimo onakvim kakve jesu.

Neka je salavat i selam na njegovog miljenika Resuli Ekrema, Nebijji Muhterema Muhammeda, a.s., na njegovu plemenitu porodicu, uzorne ashabe i ponosne bosanske šehide. Neka im Allahova svjetlost bude vodilja kada drugog svjetla ne bude.

Danas smo u džematu Klopče koji je poznat po dobrim i pobožnim ljudima. Sa nama su danas dva imama ovog džemata i dva glavna imama našeg Medžlisa, bivši i sadašnji. Ovo ističem kao vrijednu činjenicu, jer ukazuje na najveći kvalitet i vrijednost Islamske zajednice, a to je kontinuitet i živa realizacija onog poznatog hadisa da je bolje malo dobro, ali kontinuirano i trajno, nego veliko a kratkotrajno. S obzirom da su Bošnjaci narod kojim se želi i dalje vladati jasno je da  jedini put ka tome srozavanje ili obezvrjeđivanje njihovih institucija koje ih okupljaju, sabiraju i organiziraju u zajedničko djelovanje. Bošnjaci su, uz pomoć drugih, gotovo sve obezvrijedili, ostala nam je još Islamska zajednica i onda su dušmani svoj posao završili. Zbog toga narod koji je odgovoran prema sebi mora razumjeti značaj institucija i sve uraditi da one budu jače i stabilnije, i samim tim naša budućnost izvjesnija.

Kada gledamo historiju islama vidjet ćemo da su svi Allahovi vjerovjesnici imali dvije temeljne zadaće. Prva od njih je da razotkriju širk svoga vremena i razjasne čisti tevhid, istinski monoteizam. Važno je dakle da razumijemo da je širk opasniji od kufra, jer širk mijenja svoje obličje i forme. Širk je miješanje istine sa neistinom, a to je teže prepoznati od same laži. Kada čovjek čuje očiglednu laž on je odmah odbije, ali kada se ona pomiješa sa mrvama istine ljudi je lakše gutaju i prihvataju. Širk se prikazuje na najrazličitijim načinima i licima, a njegovo ključno obilježje je da apsolutizuje relativno i relativizira Apsolutno. Nekada je to božanstvo Zevs, drugi put Amon Ra u Egiptu, treći put lažna božanstva u formi kipova Menata, Lata i Uza. Nekada su to bile ideologije kao ljudske tvorevine komunizma i fašizma i njihovi nosioci. Širk mijenja formu pa su današnja božanstva u formi raznih poznatih ljudi „zvijezda“ i „zvjezdica“ koji se prikazuju većim nego što jesu. Ljudi više nikada neće klečati pred kipovima. To je vrijeme završeno. Danas će prihvatati superiornost rase ili klase, ili će neki moćnu osobu prihvatati kao polubožanstvo. I taj širk treba prepoznati i jasno ga odijeliti od prave vjere.

Druga zadaća svih Allahovih poslanika jeste da razotkriju moralne devijacije svog doba. Kada društvo ogrezne u grijehu ono nekada dođe u tu fazu da dobro prihvataju za zlo, a zlo kao dobro. Nekada društvo padne i niže pa počne naređivati zlo, a odvraćati od dobra kako to veli Poslanik a.s. Tada ljudi teško prihvataju moralne istine i zadaća poslanika bila je da ih imenuju, da kažu zlu da je zlo. Tako je Lut, a.s., govorio o homoseksualizmu, Šuajb, a.s., o krivom vaganju, a Muhammed, a.s., o podvojenosti društva na Arape i nearape, na muškarce i žene, robove i Gospodare. Zato je na oprosnom hadžu govorio da nema prednost Arap nad nearapom i nearap nad Arapom sem po bogobojaznosti. „I preporučujem vam lijep odnos prema vašim ženama“ govorio je Poslanik. Nije lahko govoriti o moralu u društvu gdje se zlo smatra dobrim. Mene je prenerazila činjenica da vrhovni rabin u Izraelu poziva i odobrava silovanje muslimanki što je strašno. Silovanja i ubijanja je uvijek bilo, ali ako ljudi vjere i morala pozivaju i odobravaju zločin to je onda kraj morala. Hafiz Ismet Spahić je u ratu i nakon što su mu četnici ubili i ženu i dvije kćerke i unuku govorio: „Ne ubijajte djecu, žene i starce i njihove svećenike“. Činio je to zato što je musliman, a musliman mora braniti istine vjere uvijek i svugdje. Zato je teško govoriti o moralu. Moćnici vole da ulema  govori o vjeri kao ibadetu, novotarijama, ali ne voli da govori o društvenim zlima, korupciji, nepotizmu, krađi i lopovluku. Baš zbog toga su svi vjerovjesnici bili proganjani i protjerivani.

Muhammed, a.s., je sve to činio, ali je pored toga on imao još jednu ključnu ulogu, a to je da je pored razotkrivanja širka svog vremena, kritike moralnih opačina mekanskog društva imao obavezu i da uspostavlja institucije kako bi njegova ideja i učenje nastavilo trajati nakon njegovog preseljenja sa ovog svijeta. Zato je prva stvar kada je došao u Medinu bila gradnja džamije kao institucije i Medinske povelje kao dokumenta kojim se uređuju pravila zajedničkog življenja muslimana, jevreja i drugih u Medini. Čovjek kada živi sam njemu nikakva pravila ne trebaju, međutim, čim priđeš drugoj osobi odmah se nameće pitanje, a kako ću to uraditi. Kada si sam u sobi možeš kako želiš, već kad je tu hanuma drugačija su pravila, kada imaju i djeca opet treća, a kada ti gosti dođu u dnevnu sobu potpuno drugačije se treba ponašati. Ta pravila društvenog života određuje se kroz institucije. Čovjekova vjera i njegova pobožnost privatne su stvari i svako je pobožan na svoj način. Nema dvije pobožnosti da su iste, jer je svaka osoba drugačija. Međutim, svi smo danas na džumi, okrenuti prema kibli, a to je religija, a ona traži formu, čvrstinu, okvir što nam nude institucije. Bez institucije nema vjere u praksi koju zovemo religija.  

Kažu da je posljednih dana prije preseljenja Poslanik, a.s., bio u svojoj sobi i nije izlazio na namaz. Enes ibn Malik prenosi da ga je mijenjao Ebu Bekr u namazu. „Sjećam se bio je ponedjeljak kada je Poslanik, a.s., odgurnuo zastor u svojoj sobi pogledao prema nama i nasmijao se, a njegovo lice je zablistalo. Bili smo poredani u safove i kada smo primjetili da nas posmatra osjetili smo neizmjernu radost što ga ponovo možemo vidjeti. Ebu Bekr se povukao nazad da Muhammed, a.s., predvodi namaz, a on je išaretom pokazao da obavimo namaz bez njega i spustio je zastor. Tog dana je i umro“.

Imam Nevevi veli da je razlog Poslanikovog osmijeha bio radost zbog prizora kojeg je vidio: njegovi ashabi bili su okupljeni na namazu, iza jednog imama, odlučni da nastave njegovim putem u izvršavanju Allahovih propisa.

Dakle bit islama onakvog kakvog je donio Muhammed, a.s., jeste ne biti masa, gomila i horda, već džemat. A džemat jeste organizacija, red, hijerarhija. Džemat su pravila ponašanja koja nekada mogu biti dobra ili loša, mudra ili nerazumna. Međutim, bolje ti je biti u džematu i instituciji pa makar i ne išlo sve kako treba nego biti sam i biti u pravu ili na istini onako kako je ti vidiš. Musa, a.s., grdi svoga brata što je dozvolio da njegov narod tele obožava, a on mu veli: „O sine moje majke, nemoj me hvatati za bradu i za kosu. Bojao sam se da ne rekneš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao“.(Ta Ha, 93-94)

Dakle, ljudi obožavaju tele, a on je opet sa njima, jer ga je strah velikih podjela u zajednici. A mi često namjesto da iz institucija popravljamo stanje zbog trivijalnosti napuštamo džemate a onda i te rušimo i gradimo nove.  Poslanik, a.s., je rekao: „Bolje ti je biti u džematu i trpiti ezijet, nego biti sam i ne trpiti ezijet“.

Svaka institucija je ljudska tvorevina, a svaka ljudska tvorevina ima grešaka. To nema sumnje. Ali snaga institucije je u odgovornosti, kontroli i  mehanizmima popravljanja.

Stoga, čuvajmo sve naše institucije a posebno čuvajmo Islamsku zajednicu, jer ona je majka svih naših institucija. Iz nje je nastao i Preporod i Merhamet i mnoge druge institucije. Zato je Islamska zajednica mati ovom narodu. A mati k'o mati svom djetetu sve halali. I kad je sluša i kad je ne sluša, i kad je hairli i kad nije. Mati je uvijek tu i uvijek će se obradovati svome djetetu pa i kad griješi. Jer to je mati. Ona sve halali.               

Da zaključimo. Za govor o vjeri treba čisto srce, za govor o društvenim grijesima treba hrabrost, ali za gradnju institucija što je činio Muhammed a.s treba i svojstvo strpljivosti, mudrosti i ustrajnosti. Zato molimo Allaha dž.š. da nam podari čisto srce, hrabrost u govoru i ustrajnost u djelovanju.