U okviru projekta “Čistoća je pola vjere” danas je u Sultan Ahmedovoj džamiji u Zenici džuma-namaz predvodio i hutbu održao muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević.
Hutbu muftije zeničkog prenosimo u cjelosti:
I sebe i vas, poštovana braćo, podsjećam na riječi Stvoritelja svjetova:
Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje. (El-Bekare, 177)
U ovim ajetima Allah, dž. š., objašnjava riječ birr kao najviše univerzalno dobro i razjašnjava njegovo istinsko značenje i autentično tumačenje. Prema ovome, istinski birr ili dobročinstvo nije u apstraktnom vjerovanju nego u konkretnom djelovanju, nije u samoj ideji nego u činu kao istinskoj manifestaciji vjere. Ovu tezu argumentira u preko sedamdeset puta ponovljena kur'anska sintagma „oni koji vjeruju i rade dobra djela“, što opet sugeriše da iza vjere kao unutrašnjeg doživljaja mora slijediti djelo kao njegova vidljiva realizacija. Pri tome moramo znati da dobra djela u kontekstu islama nisu isključivo ona djela koja se čine u odnosu na Allaha, već je islam odredio da ibadetska ili bogougodna djela imaju daleko širu primjenu, što dokazuje i hadis ko ukloni prepreku sa puta i to je dio imana ili vjerovanja. Dakle, vjernik može biti u ibadetu ne samo u džamiji, nego i u vlastitom domu, na ulici, na radnom mjestu, svugdje gdje jeste on može, ali i mora činiti dobra djela. Neko je rekao da se pare i kašalj ne mogu sakriti. Imućan insan želi da se njegov imetak vidi u odjeći, u kući u kojoj živi, a kašalj svakako nećeš sakriti i ako hoćeš. Tako se isto i vjera ne da sakriti u srcu čovjeka, nego ona naprosto teži da se objavi na radosti njegovog lica, u toplini njegovog srca i plemenitosti njegova djelovanja. Ako je to tako, a jeste, onda dohodimo do zaključka da istinska pobožnost mora da bude vidljiva i materijalizovana u javnom djelovanju i akciji za opće dobro. Neka od tih općih dobara je Allah, dž. š., pobrojao, a mnoga je izostavio u pomenutom ajetu, što ne znači da ih ne treba izvršavati na način primjeren našem vremenu i našim okolnostima.
Jedno od tih dobročinstava koje danas želimo aktualizirati jeste dobročinstvo prema okolini i našoj prirodnoj sredini, koja plače za plemenitom ljudskom rukom. Treba li uopće govoriti da je prirodna sredina najbolja slika svih nas. To je ogledalo u kojem se jasno, kao dan, vidi kakvi smo mi uistinu. Možemo se mi oblagivati i uljuljkivati u lijepim iluzijama o našoj pobožnosti i čestitosti, ali je slika koju o nama kazuju naše ulice, gradovi i rijeke najbolja slika svih nas. A ona nije nimalo lijepa. To je slika prljavštine, nebrige, zapuštenosti. Ogledalo nije krivo ako lice nije lijepo, veli jedna mudrost. Tako i naša rijeka Bosna, naši putevi i šumarci nisu odgovorni za sliku koju o nama šalju. Odgovorni smo mi sami.
Dakako, ekološki problem je globalno pitanje o kojem najumniji ljudi govore i tragaju za rješenjima. Svi znamo da je zapadnjačka tehnologija i želja za moći i dominacijom uzrokovala između ostalog i ekološku krizu sa nesagledivim posljedicama. Savremena znanstveno-tehnološka civilizacija odgovorna je za mnogo dobra, ali i za mnogo zla. Međutim, ono što želimo danas osvijetliti jeste naša vlastita odgovornost za ambijent u kojem mi živimo. Globalne probleme nećemo mi riješiti, ali možemo prostor u kojem jesmo učiniti boljim, ljepšim i ugodnijim za život. To možemo činiti iz bezbroj razloga. Neki neka to čine jer je lijepo oku. Drugi jer tako doprinose turizmu i ekonomskom razvoju države. Treći jer doprinosi zdravstvenom stanju zajednice. A vjernici neka to čine i zbog toga jer je to Allahu drago djelo. Jer, u činu brige za prirodu vjernik traži Allahovo zadovoljstvo i Ahiretsku nagradu.
Musliman u našoj plemenitoj vjeri može naći toliko prelijepih Kur'anskih i hadiskih tekstova koji sugerišu da biti muslimanom znači živjeti u miru sa Allahom, sa prirodom i sa ljudima oko tebe. Onaj ko ne živi u miru sa Allahom neće biti ni u miru sa prirodom, niti sa svijetom, jer ga vlastita nutarnja pohlepa i glad goni u sokobe sa svima. Muslimani zlatnog razdoblja nikada svijetu nisu prilazili sa ambicijom osvajanja već saradnje i poboljšanja. Nikada u prirodi nisu vidjeli mrtvu stvar jedino korisnu za eksploataciju i iskorištavanja, nego kao živu, vidljivu realizaciju Allahovog stvaranja. Muslimanu vjeruju da Allah, dž. š., šalje tri vrste svojih ajeta ili znakova ljudima. Ajeti u historiji koju Allah stvara. Ajeti u Kur'anu koje je Allah objavio u formi riječi. I ajeti u prirodi u kojima treba da čitamo znakove o Stvoritelju. „Mi ćemo im pokazivati znakove na horizontu i u njima samima dok ne vide da je Allah istina“. (Fussilet, 53) Zato dragi Bog stalno vraća čovjekov pogled na svijet oko sebe, na kamile kako su stvorene, na brda kako su razastrta, ptice kako lete i svojim krilima slave svoga Gospodara „ali mi njihov tespih ne razumijemo“ kako se kaže u Knjizi.
Muslimani su Kur'anu uvijek prilazili sa poštovnajem, jer su to Allahovi ajeti. Čuvali su Mushaf na visokom mjestu u kući, umotavali ga u lijepe tkanine, sve kako bi bili bliži Allahu. Tako su isto i ajete iz prirode tumačili, čuvali i njegovali. Muslimani prirodi nisu prilazili kao mrtvom prostoru, nego kao živom objektu koji im je dat u emanet od Dragog Boga. Veli jedna drevna priča da je mudir šejh rekao svojim učenicima da mu donesu najljepši buket cvijeća za završni ispit. I svi su, zaista, pohrlili da pronađu najljepše cvijeće i da ga kao uzdarje ponude svom voljenom učitelju. Neko je donio ruže, drugi karanfile, treći tulipane, a jedan je na kraj dana donio samo jedan uvehli cvjetuljak. Drugi učenici su sa podozrenjem gledali kolegu i mislili da on ne poštuje svoga šejha. Kada je došao red na njega šejh ga je upitao zašto mu je taj cvjetuljak donio, a on je odgovorio: „Cio dan sam išao od bašće do bašće i tragao za najljepšim cvijećem, ali sam vidio da je svo cvijeće zabavljeno zikrom i slavljenjem svoga Gospodara, pa me bilo strah da ga u tome prekidam. Vidio sam da je ovaj svjetuljak završio svoj tespih, pa sam se usudio da njega donesem svom dragom učitelju.“
Priroda nije mrtva, ona je živa, samo vi to ne znate. Tako je i naš narod govorio – kada ideš u šumu sakri sjekiru da drvo ne vidi. Dakle, i prema tom drvetu pokaži poštovanje, jer tako pokazuješ poštovanje prema Allahu, dž. š., stvoritelju tog drveta. Nekad su se posjetioci muslimanskih mjesta divili čistoći muslimanskih kuća i avlija. Jedan antropolog ostao je oduševljen činjenicom da muslimani ispod sofre stavljaju čaršaf da ni ona mrva ne bi pala na pod i tako bila omalovažena.
Današnji muslimani još njeguju ova uvjerenja i odnos prema okolini, ali to treba dodatno osnažiti i pretočiti u snažnu društvenu praksu i aktivan odnos prema ambijentu u kojem živimo. Ustvari, moramo oživjeti ovaj plemeniti odnos prema prirodi i okruženju. Moramo se, ustvari, „pomiriti“ sa prirodom, jer bez tog mira neće biti ni mira sa Allahom, dž. š.
Stoga, Muftijstvo zeničko pokrenulo je akciju Čistoća je pola vjere prizivajući u sjećanje prelijepi hadis našeg voljenog Resula, s.a.v.s., u kojem je naglasio važnost brige za čistoću kao vjerskom činu. U ovoj akciji zamolili smo i zatražili od svih naših džemata i organizacionih jedinica muftiluka da organiziraju neke vidove ekoloških akcija, u skladu sa svojim potrebama. U mnogim džematima te akcije su realizirane i ranije, ali smo željeli poslati organiziranu poruku kako bismo doprinjeli razvoju ekološke svijesti kod svih naših ljudi. Ova akcija neće biti samo ove godine već i narednih godina, jer samo kontinuiranim radom moguće je ovaj naš loš odnos prema prirodi okrenuti u drugom smjeru. Narod je rekao navika je muka, a odvika sto muka. I zaista trebat će puno napora svih nas da se takav odnos iskorijeni. Na tom putu mi se ne smijemo umoriti, niti odustati. Na tom putu možemo biti i onaj sitni mrav koji je gasio Ibrahimov požar. I on je vrijedan i koristan. Tako rade istinski vjernici.
Neka nas Allah u tome pomogne.
