Na platou Islamskog centra Sultan Ahmed u Zenici danas je otkrivena spomen ploča o Zeničkoj rezoluciji.

Obraćanje muftije zeničkog hafiza prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarevića prenosimo u cjelosti:

“Poštovani glavni imamu, imami i predsjedniče Medžlisa, uvaženi premijeru prof. Piviću, predsjedavajući skupštine ZE-DO kantona gosp. Huskiću i cijenjeni ministri, uvaženi gradonačelniče Kasumoviću, poštovani potomci potpisnika Zeničke rezolucije, cijenjeni članovi romske zajednice, dame i gospodo, braćo i sestre.

Izražavam golemu zahvalnost svima vama što se odazvali našem pozivu da obilježimo jedan iznimno važan, možda jedan od najvažnijih događaja u historiji ovog grada, radi se o datumu potpisivanja Zeničke rezolucije. Kada kažem da je ovo jedan od najvažnijih datuma naše historije mislim na činjenicu da veličinu jednog naroda ne određuje broj, jer uvijek ima većih, ne određuje ekonomska snaga jer je ona promjenljiva kategorija, niti geopolitička pozicija koju neki narod ili države zauzimaju. Veličinu naroda određuje doprinos ukupnoj ljudskoj zajednici, a najvrjedniji doprinos je u onome što je imanentno ljudsko, a to je moral i to su vrijednosti. Dakle, veličinu naroda definišu moralna veličina i vrijednosti koje zastupa, a one se mogu vidjeti prateći moralne dileme i izbore koje su pravili u kriznim trenucima svoje historije. S obzirom na činjenicu da upravo ove vrijednosti stoje iza potpisivanja Zeničke rezolucije ukazuje se potreba njene memorizacije kao svjedočanstvo veličine ovog naroda i ovog Grada.  

Zenička rezolucija ubraja se u red bosanskohercegovačkih rezolucija koje su obnarodovane u jesen 1941. godine kao izraz otpora fašizmu i razočarenja novom vlašću Nezavisne države Hrvatske i njihovim zločinima nad nedužnim civilima Srbima, Jevrejima i Romima. Svaka od ovih rezolucija ima svoju specifičnu vrijednost i izraz je specifičnog konteksta u kojem je nastala pa i ova Zenička. Prije svega, potpisana je u maju 1942. godine i izraz je želje da se spasu komšije romske populacije koji su postali meta rasističkog režima NDH. Drugo, potpisana je od strane bošnjačke elite grada Zenice. Tu se na jednom mjestu našla intelektualna, vjerska, pa i autentična politička elita Bošnjaka okupljena u i oko najvažnije kulturne i obrazovne ustanove ovog Grada Sultan Ahmedove medrese i Islamske zajednice. Treća bitna odrednica je ta da je iza ove rezolucije stala cjelokupna Islamska zajednica, jer je proglas o ovoj Rezoluciji objavljen u Glasniku Islamske zajednice kao njenom zvaničnom glasilu. Povrh toga, cjelokupna infrastruktura Islamske zajednice bila je uključena u njenu realizaciju, jer su imami dobili instrukcije da prijavljuju zločine nad Romima višim organima vlasti. I sljedeća karakteristika jeste da je ona potpisana prije samih zločina i tako je prevenirala zločine i spasila živote mnogih Roma u Bosni i Hercegovini. Nema sumnje da nije mogla spasiti sve od zločinačke ruke, ali je ipak poslala snažnu i nedvosmislenu poruku o opredjeljenosti bosasnkohercegovačkih muslimana zaštiti svojih komšija.  Stoga bismo se usudili kazati da je ovo možda najvažnija rezolucija koja je potpisana u ciklusu bosanskohercegovačkih rezolucija kao javnih proglasa o zaštiti drugih i drugačijih tokom Drugog svjetskog rata.

Zenička rezolucija je već poznata našoj akademskoj javnosti. O njoj su pisali mnogi ugledni istraživači nastojeći da znanstveno obrazlože i činjenično varoliziraju kontekst, vrijeme, i rezultate ovog događaja. O Zeničkoj rezoluciji pisali su Muhamed Hadžijahić, Fuad Džidić i Esad Hećimović, Salih Jalimam, Safet Bandžović, Senija Milišić, moja malenkost i neki drugi istraživači. Povodom osamdeset godina od potpisivanja Rezolucije održan je naučni skup u saradnji Univerziteta u Zenici, KD Bošnjaka Preporod i Muftijstva Zeničkog gdje su brojni istraživači pisali i govorili o ovoj i drugim srodnim temama. U pripremi je zbornik radova sa ove konferencije koji ćemo ove godine publicirati. Kao odgovorna zajednici to je nalog čestitosti i historijske odgovornosti.

No, da bi određeni događaj dobio društvenu relevantnost nije dovoljna samo naučna verifikacija. Sami naučni tekstovi ne mogu učiniti da neki događaj bude dijelom kolektivnog imaginarija pa su potrebni i drugi modeli kulture pamćenja koji zbirno doprinose posvješćivanju važnosti nekog događaja. Nekada su to materijalni spomenici, drugi put novinski tekstovi, dokumentarni filmovi ili igrani filmovi koji razgone magline oko nekog događaja. Na tom tragu Muftijstvo zeničko je predložilo da Medžlis Islamske zajednice Zenica postavi spomen ploču u sjećanje na ovaj događaj na istoj zgradi u kojoj se on i desio, zgradi Sultan Ahmedove medrese. Sami tekst koji je predložilo Muftijstvo dobio je pozitivne recenzije od trojice univerzitetskih profesora historijskih nauka prof. dr. Amira Klike, dr. Hikmeta Karčića i prof. dr. Senije Milišić. Svi oni su potvrdili vjerodostojnost teksta koji je predložen i u konačnici usvojen od strane Izvršnog odbora Medžlisa Zenica na čemu im se najtoplije zahvaljujem.

Sami tekst ukazuje na nekoliko bitnih ideja i vrijednosti koje želimo da sačuvamo za buduća pokoljenja. Prije svega, terkst naglašava da ideja suživota i života u različitostima kao prirodnog habitusa bosanskohercegovačkog čovjeka proizlazi iz vjerskog islamskog etosa i njegovog sistema vrijednosti. Biti čovjek znači živjeti u pluralnom svijetu, a biti musliman znači priznavati i prepoznavati druge i u tom drugom prepoznavati sebe. U islamskom svjetopogledu džihad označava borbu za zaštitu sebe od drugih, a ahlak zaštitu drugih od sebe. I ta ideja života u različitostima nije nastala sa zeničkom rezolucijom, ali je u njoj prepoznata. Ona je vidljiva u mnogim teološkim tekstovima islama kao i u dokumentima koji su ovdje obznanjivani kao što su Ahdnama Mehmeda Fatiha, ili proglas reisul-uleme Džemaludin ef. Čauševića o zaštiti Srba uoči Prvog svjetskog rata.

Druga vrijednost koju ploča sa sobom nosi jeste afirmacije antifašizma kao vrijednosti koju baštine bosanskohercegovački muslimani. Dakako, kao što svaki fašizam nije isti, tako ni svaki antifašizam nije isti. Kao što nije isti antifašizam Britanaca i Sovjeta, tako nije isti antifašizam  muslimana i partizana mada se svi zasnivaju na ideji vrijednosti čovjeka kao humanuma. Treća ideja koju smo željeli istaknuti kroz Ploču jeste ideja građanske hrabrosti kao najvišeg izraza moralnog integriteta građanina. Na neki način građansku hrabrost ili spremnost za žrtvovanje za vlastite vrijednosti i uvjerenja oslovio je i  Muhammed, a.s., kada je kazao da je najveći džihad kazati tiraninu vladaru da je u krivu. Iza Zeničke rezolucije stajala je građanska hrabrost mnogih, jer su se svi potpisnici usprotivili jednom totalitarnom režimu u ratnom vihoru kada ljudski život nije imao nikakvu vrijednost. Neki su zbog toga bili zatvorani, a neki su i platili glavom u ustaškim stratištima kao što je Huseinbeg Kulenović.

Četvrti element jeste da su potpisnici bili zenički Bošnjaci kao narod koji je uprkos činjenici da je i sam bio slab i nezaštičen stao u zaštitu slabijih. Na žalost, ovakvih proglasa i stavova kod mnogih drugih naroda nemate.

I posljednji element jeste da se radi o zajedničkom gestu, stavu dobročinstva iza kojeg su stale institucije jednog naroda. Nema sumnje, i kod drugih naroda nalazimo geste dobročinstva koji su hvale vrijedni i treba ih isticati. Međutim, rijetke su geste kojem institucije i sama društena elita staje u zaštitu drugih. Ovo su ključne ideje koje od danas stoje uklesani u kamenu kao naš miraz budućim generacijama.       

Zahvalnost dugujemo čelnicima Medžlisa Islamske zajednice Zenica koji su prihvatili inicijativu o postavljanju spomen ploče kojim ćemo kao zajednica memorizirati ovaj događaj i obavezati se da intenzivnije radimo na ucjepljivanju ovog događaja i vrijednosti koje nudi u širu društvenu zajednicu. To je izraz naše odgovornosti spram minulih događaja i generacija, njihovih uspona i padova,  kako bismo sve te veličanstvene prinose iz vlastite historije mogli nositi kao poputbinu za budućnost.”