Zenica, 6. juni 2025. – Centralna bajramska svečanost za područje Muftiluka zeničkog povodom Kurban-bajrama upriličena je jutros u Sultan-Ahmedovoj džamiji u Zenici. Bajram-namaz predvodio je muftija zenički, hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević, koji je ujedno održao i prigodnu bajramsku hutbu.

U nastavku donosimo integralni tekst hutbe muftije Dizdarevića:

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, dž.š, Gospodaru svih svjetova, Milostivom i Svemilosnom. Iz zemljice Bosne šaljemo selame i salavate Muhammedu, a.s., njegovoj plemenitoj porodici, uzornim ashabima i hrabrim bosanskim šehidima. Neka se Allah smiluje svima njima i muslimanima Palestine koji na očigled cijelog svijeta preživljavjau ono što nijedan drugi narod nije preživljavao. Nek  im se Allah smiluje, a nama oprosti što nismo uradili više, ako smo mogli.

Poštovana braćo; stojim pred vama danas na ovom časnom mjestu u ovom časnome danu ujedinjenih srca sa milonima drugih muslimana širom svijeta koji  danas okupljeni oko svojih imama klanjaju Bajram namaz i pripremaju se za obrede kurbana kojim se nastojimo približiti Allahu vjerujući da „do Allaha ne dopire ni meso ni krv naših kurbana, nego da do Allaha dopire naša bogobojaznost i iskrenost naša“. Istovremeno, muslimani na hadžu obavljaju svoje obrede u ihramima koji nas podsjećaju na ono što je doista bitno u našim životima. Oni nas upućuju na to da ovodunjalučke oznake i statusi nisu najbitniji, već da je to opet čistoća naših srca, jer znademo da na Danu sudnjemu „Allah neće gledati u naša lica i imetke nego u naša srca i djela“.

Ako znamo sve to, onda nam valja okrenuti se prioritetima u našim životima, a gurnuti u stranu manje bitne stvari kako bismo ostali na putu islama. Prisjetimo se danas jednog od najveličanstvenijih događaja u historiji islama, a to je čuveni Poslanikov govor na oprosnom hadžu koji je došao nakon silne muke i progona, borbi i ratova, usamljenosti i  napuštenosti. Nakon svih iskušenja Poslanik, a.s., na Oprosnom hadžu okuplja silne muslimane u slobodnoj Mekki i njima svima drži, vjerovanto najznačajniji govor u svojoj cjelokupnoj misiji. Kad kažem da je najvažniji ne mislim samo na broj ljudi kojim se obraćao, već i vrijeme u kojem ga je izgovorio, a radi se o vremenu pred sam kraj misije i njegovog ovodunjalučkog života.

Poslanik je hiljadama okupljenih ljudi poručio: „O ljudi, vaši životi i vaša imovina su vam sveti, kao što je i svet ovaj dan, ovaj mjesec i ovo mjesto“.

„O ljudi; šejtan je izgubio nadu da će se više ikada obožavati u ovoj zemlji, ali će biti zadovoljan da ga slušate u malim stvarima, budite oprezni.

O ljudi, žene imaju pravo kod vas, a i vi imate prava kod njih. Budite prema njima dobri i obazrivi,  jer su one vaše saputnice i pomoćnici.

O ljudi, svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Nema prednost Arap nad nearapom, niti  nearap na Arapom osim po bogobojaznosti.

Ostavio sam vam ono čega se budete čvrsto držali nećete zalutati: Allahovu knjigu i moj sunnet.“

Ovo su ustvari ključne poruke koje je Poslanik objavio svim ljudima u najvažnijoj besjedi u životu. To su poruke koje su putokazi i smjerokazi svima muslimanima u svim vremenima. Osobito su to važne poruke za nas koji mislimo i govorimo danas i ovdje, jer bi naš govor morao biti sličan sa govorom Muhammeda a.s.

Poslanik, a.s., ovdje ne oslovljava niti ubjeđuje muslimane u vrijednost hadža, mada je izgovoren na hadžu. Ne razjašnjava fikhske i druge mes'ele o obredima hadža niti kazuje o kurbanu mada je kurban prinosio. Ta pitanja on ne tematizira, jer su to individualna pitanja već kazuje o onim pitanjima koja se tiču ukupnosti muslimana i njihove društvenosti. On govori o tome da musliman mora biti siguran i zaštićen od drugih ljudi, govori da je ključni faktor društvena kohezija i ravnopravnost ili bolje svojepravnost polova, govori o uklanjanju rasnih razlika odbijajući bilo kakvu i bilo čiju prirodnu supremaciju i dominaciju na temelju kvaliteta koji su prirodni i od Allaha dati, kao što su boja kože, porijekla i drugih kvaliteta. On dakle ne govori o individualnoj pobožnosti, nego o kolektivnoj odgovornosti, ne govori o pojedinačnim interesima, nego o općim i zajedničkim pitanjima zajednice. On dakle, govori o onim pitanjima koja se tiču društvene harmonije i najvećeg broja ljudi s obzirom da bez društvenog balansa nema društvene ravnoteže i samim tim nema napretka i prosperiteta u društvu. Govorio je on i o pojedinačnoj pobožnosti, ali u manje bitnim prilikama čime nam kazuje da je i pojedinačna pobožnost važna, ali ona mora biti u službi općeg dobra. Drugačije kazano, pojedinačna pobožnost mora biti u cilju skupljanja energije za borbu za opće i koletivne interese i razloge. Odlazak u džamiju na namaz nije bijeg od dunjalučkih izazova, već sklanjanje u Allahovo okrilje i prikupljanje energije za ponovno susretanje sa izazovima svijeta. Kao što bateriju mobitela moraš napuniti tako i vjernik mora u džamiji i postu skupiti energiju koju opet treba trošiti za rad za svoju porodicu, svoj din i domovinu. 

Ovo je programski govor i zato nam je važan. Nije nam važan samo po stvarima koje je iznosio, jer su mnoga pitanja prilično riješena u našem društvu. Rasno pitanje u Bosni gotovo da ne postoji kao problem. Krvne osvete nema među nama kao šireg problema. Žene su dobile mnoga prava čak bi neki rekli i previše prava sa čim se ja ne slažem. Znači li to onda da nam je ovaj najvažniji govor Muhammeda, a.s., nebitan i da je prevaziđen ? Ne, daleko od toga. Njegov govor nam je bitan kao urnek za naše govore i za naše oslovljavanja bitnih tema i sadržaja naše društvenosti i naše ukupnosti. Na tom tragu, dozvolite mi da i sebi i vama postavim pitanje? Da je danas Dan arefata i da u našoj prelijepoj zemljici Bosni treba da se održi Muhammedov, a.s., govor za muslimane Bosne o čemu bi se trebalo govoriti?

Mislim da je pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini opstanak države Bosne i Hercegovine i održivost ustavnog poretka koji je zajednički pravni okvir za sve. Danas vidimo strašne nasrtaje na ovu državu koji traju već decenijama, ali nikada kao ovih mjeseci kada secesija države i rušenje ustavnog poretka doživljava svoju kulminaciju. Ovo su najopasnije stvari za sve ljude osobito za Bošnjake, jer bez stabilnog državnog okvira i bez poštivanja zakona na cijelom teritoriju države neće biti ni Bošnjaka. Ustavni okvir i državne institucije sudovi i policija imaju zadatak da riješe potencijalne etničke sporove koji su neminovni na nižim razinama gdje je uređenje na etničkoj bazi. Bez državnog okvira Bošnjaci su u potpunoj nesigurnosti na svim terenima gdje dominiraju neki drugi. Vidite kakva je sudbina Bošnjaka u RS-u gdje im se „potpuno zakonski“ oduzima zemlja, hapse se ljudi i provodi bezakonje, oduzima se pravo na jezik i pamćenje. Istovremeno dok Hrvati pričaju o ugroženosti na vakufskoj zemlji i kostima Bošnjaka u Mostaru grade skalameriju od tzv. Hrvatskog narodnog kazališta i kulturnog centra. Kao što križ na Humu nema veze sa kršćanstvom tako isto ni taj tzv. Hrvatski kulturni centar nema veze sa kulturom, nego sa dominacijom i silom nad manjinskim narodom. Moram reći, uz dužno poštovanje,  da ne vidimo dovoljno ozbiljnu i dovoljno odgovornu bošnjačku političku strukturu koja bi jednoglasno govorila o ovom pitanju.  Mi vidimo da drugi narodi jasno govore šta misle i osjećaju dok bošnjačka politika uglavnom reaktivno govori šta neće, a ne to šta hoće i šta je naš zajednički interes. Mi imamo isturene i jasno izražene političke stavove drugih naroda i njihovih interesa, a šta je sa interesima Bošnjaka? Ispade da Bošnjaci ugrožavaju njihova prava i oduzimaju ono što im pripada, mada mi svojim očima gledamo nešto potpuno drugo.

Također, krupan problem jesu spore i nefunkcionalne institucije koje proces donošenja zakona i odluka do kraja usporava. Ne zna se šta je čija nadležnost i ko je za šta odgovoran. Vidimo to u Jablanici gdje su nam Turci morali obnoviti most i željeznički saobraćaj, ali i u Zenici i Kantonu u brojnim slučajevima. Nama treba funkcionalna država, trebaju nam dobri putevi, kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, jer u bolnicama se liječimo svi bez obzira bili muslimani ili ne bili. To su stvari koje se tiču svih ljudi u državi i naša nasušna potreba je o tome da govorimo. Ljudi iz naše države ne idu jer nemaju hljeba, nego zato što se  osjećaju nesigurno i pravno nezaštićeno. Samim tim, to su teme koje obavezuju Bošnjake da o njima stalno govorimo. Ako želimo sebi dobro. Ako želimo dobro svojoj djeci.

S tim riječimo dovim Allahu, dž.š., za primljene ibadete i kurbane, za hairli povratak našim hadžijama, za zdravlje bolesnim, imetak siromašnim, mir i sigurnost u Gazi i na svim drugim mjestima gdje nevini stradaju i za prosperitet našoj državi Bosni i Hercegovini. Bajram šerif mubarek olsun!