Centralna svečanost za područje Muftiluka zeničkog povodom Kurban-bajrama održana je u Sultan-Ahmedovoj džamiji u Zenici, gdje je bajram-namaz predvodio i bajramsku hutbu kazivao muftija zenički hafiz dr. Mevludin ef. Dizdarević.
U nastavku donosimo integralni tekst hutbe muftije Dizdarevića:
Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, i od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla naših duša i ružnih djela naših. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga uputiti ne može. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinoga, Koji druga nema, i svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i Njegov poslanik.
Poštovana braćo, dragi prijatelji, cijenjene džematlije,
Pred nama je još jedan Bajram koji muslimani svijeta obilježavaju u okolnostima pandemije korona virusa. Hvala Allahu, koji bolest i zdravlje daje, situacija u Bosni i Hercegovini je malo bolja, ali će još vode Bosnom proteči prije nego što se u cijelosti vratimo u normalne tokove. Nakon pandemije ostat će svijest o vlastitoj nemoći zbog činjenice da jedna sitna stvar kao što je virus može da uzapti čovječanstvo koje umislilo da je svemoćno i ima odgovore na sva pitanja. Zato je pandemija podsjetnik naše nemoći i Allahove svemoći.
Dok u ovom trenutku stojim na ovom časnom mjestu, u ovom mubarek danu, s tugom se sjećam činjenice da i ove godine Kjaba Allahova kuća neće biti omilovana rukama i pogledima hadžija i mu'temira. Tužno je gledati Kjabu bez one rijeke hadžija koji pjevaju telbiju himnu hadža i odazivaju se svome Gospodaru. No, jedno je fizička distanca, a drugo emocionalna udaljenost. Nekada smo fizički blizu, ali su nam srca daleko. Nekada opet su nam srca blizu uprkos fizičkoj distanci. Tako je i sa Kjabom koja nam je fizički daleko, ali su naša srca čvrsto vezana za nju. Pa i u ovom blagoslovljenom trenutku okrenuti smo prema Kjabi tražeći milost i zadovoljstvo Njenog Gospodara.
Kurban-bajram je povezan sa obredima hadža i kurbana. Kurban i hadž obredi su koji imaju snažnu emotivnu i duhovnu snagu i simboliku koju je nemoguće do kraja iscrpiti. Danas ćemo se samo prisjetiti majke Hadžere i poruka koje nam ona daje kroz obrede saja i hoda između Safe i Merve.
Obred saja ili užurbanog hoda između dva brežuljka Saffe i Merve vraća nas u davnu prošlost u vrijeme naše majke Hadžere i velikog poslanika Ibrahima a.s.
Ibrahim a.s. je po odredbi Allahovoj imao obavezu da svoju ženu Hadžeru i tek rođenog sina Ismaila, ostavi u pustinji, bez igdje ikoga i bez igdje ičega. Bilo mu je naređeno da to učini mada mu se srce kidalo. I kada je mlada supruga Hadžera vidjela šta se sprema i shvatila da će je Ibrahim a.s. ostaviti u toj besplodnoj pustinji pitala ga je više puta: „Da li ćeš nas ovdje ostaviti i kome nas ostavljaš?“ A on je šutio i spremao se da ide jer mu je tuga zavezala jezik. I kada je vidjela da on sigurno odlazi i da je njima dvoma ostavio tek nešto hrane i vode uzela je za uzde njegove jahaće životinje i pitala ga je samo jednu stvar: „Da li je to tvoja odluka ili volja Allahova?“ On je odgovorio da je to naredba od Gospodara svjetova. Hadžera se tada smirila i rekla je: „Ako je to naredba Allahova, mene moj Gospodar neće ostaviti bez izlaza.“ Kada se udaljio da ga ne vide Ibrahim a.s. je učini dovu Allahu: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod tvoga Časnog hrama, da bi molitvu obavljali, zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili“. (Ibrahim. 37)
Hadžerine riječi, moj Gospodar me neće ostaviti bez izlaza, iskazuju suštinu vjerovanja i pouzdanja u Gospodara. Allah neće ostaviti bez izlaza svoga roba. I zaista, vrlo brzo bila je iskušana time da njena beba traži vodu koje nema. A majka k'o majka. Bila je spremna sve dati i život žrtvovati za svoju bebu, pa je trčala između dva brijega tražeći vodu. Tražila je pogledom ili neku karavanu, ili neki bunar, izvor vode ili bilo šta što bi joj dalo nadu. Možda bi neki rekli da je Hadžera besmisleno trčala sa jedne na drugu stranu, ali ništa nije uzaludno kada se čovjek trudi izlaz da nađe. I kada je potpuno iscrpila sve vlastite resurse, kada je od sebe dala sve što ima i što može, sjela je pored svoga sina, a mala beba je voljom Allahovom udarila nogicom u mubarek zemlju i sa tog mjesta počela je da teče voda. Prvo polahko, pa sve više i sve jače. I voda je već bila toliko jaka da se Hadžera prepala i rekla na starosirjanskom zem-zem stani-stani. Muhammed a.s. je rekao da ona nije rekla te riječi Zemzem bi tekao kao rijeka.
U sjećanje na ovaj događaj mi danas činimo saj i uzimamo Hadžerin miraz za vlastiti nauk. A Hadžerin miraz je prije svega iskreni tevekkul i svijest da Allah brine o svojim robovima. Jer, On je „Onaj koji se nevoljniku kada mu se obrati odaziva, i koji zlo otklanja, i koji vas na zemlji namjesnicima postavlja“. (Neml, 62) Kako god je stanje teško sjetimo se svoga Gosapodara i da on daje izlaz odakle se i ne nadamo. „A ko Allaha bude svjestan naći će mu se izlaz i opskrba odakle se i ne nada“.
Druga važna stvar koju nam Hadžera ostavlja u miraz jeste da nam valja sa svoje strane sve učiniti da ispunimo ovodunjalučke zakonitosti za vlastiti i kolektivni uspjeh. To je ustvari pravo poimanje tevekkula. Mnogi bi željeli uspjeh bez truda, rezultate bez napora, plaću bez zahmeta. Ima ih traže posao, a mole Boga da ga ne nađu, upisuju fakultete, a ne znaju ni ko im je profesor, željeli bi da budu imućni i ugledni, ali bez pameti i znanja. Ne ide to, ni po ljudskim ni po Allahovim zakonima. Bez muke nema nauke, bez zahmeta nema ni rahmeta. Zato se uzdajte u Allaha, ali dajte sve od sebe kako biste svoje ciljeve ostvarili. Samo tako pokazujemo da idemo u stopu sa našom majkom Hadžerom. Samo takve ljude, koji daju sve od sebe prati i Allahova pomoć i milost. Ne treba zaboraviti da je jedan od važnih nauka minule agresije i genocida koji smo preživjeli da svoju sudbinu moramo držati u vlastitim rukama. Uzdati se možemo u sebe i u dragog Boga. A u druge ljude malo ili nimalo.
E, to je taj Hadžerin miraz koji treba da ponesemo sa saja i da ponesemo danas iz ove džamije sa ovog mubarek mjesta, u ovom mubarek danu.
Poštovana braćo,
Kao što nas obredi hadža poučavaju važnosti vlastitog truda u dosezanju rezultata, tako nas i obred kurbana podsjeća na ideju žrtve u cilju dosezanja vlastitih ideala. Međutim, ideja žrtve nije važna samo za vjeru nego i za sve druge planove života. Apsurdno je i krajnje neumjesno govoriti o patriotizmu, borbi za državu, za narod i vjeru bez spremnosti na vlastitu žrtvu. To je istinska mjera iskrenosti naših ideala i stavova koje zastupamo.
Dragi Bošnjaci,
Dok se danas budemo veselili sjetimo se tuge naše braće u Prijedoru i krvavih bajrama iz 1992. godine. Tada su srpski zločinci nevine Bošnjake Prijedora, Kozarca i drugih mjesta širom Bosne i Hercegovine prinosili kao žrtve na oltaru Velike Srbije. Ideja Velike Srbije nije mrtva, nego je samo preimenovana u ideju stvaranja Srpskog sveta. Kako ne bismo ponovo bili žrtvovani za tuđe planove i račune valja nam jednim okom gledati u budućnost, a sa drugim gledati šta rade i planiraju naše komšije.
Draga braćo, vama i vašim porodicama čestitam Bajram: Bajram šerif mubarek olsun. Da vas Allah sačuva i od bolesti i od bolesnih ljudi.
