U okviru obilježavanja dana Medžlisa, dvadesete godišnjice Gradske džamije Zavidovići i mjeseca rebiu-l-evela, danas je muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević održao hutbu i predvodio džuma-namaz u Gradskoj džamiji u Zavidovićima.

U svojoj hutbi govorio je o važnost džamije, te važnosti Gradske džamije za grad Zavidoviće, ali i cijelu Islamsku zajednicu u BiH. Istakao je da je džamija bila srce i centar gradova još od osmanskog doba pa sve do danas. One su građene gdje su ljudi, gdje je život, jer je uloga džamije da učestvuje u životu ljudi.

Hutbu muftije zeničkog prenosimo u cjelosti:

Neka je hvala Allahu na nebrojenim darovima kojima obasipa svoje robove, hvala Mu na daru slobode i mira, daru imana i zdravlja, molimo Ga da nas uputi pravim putem i da osnaži naše korake, molimo Ga da nas uputi na dobro i na one ljude koji će nam pomoći na putu dobra; molimo Ga da nas udalji od zla i od onih ljudi koji nas vode ka zlu; i punim srcem Ga molimo da stvari vidimo onakvim kakve jesu.

„Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista zaslužuju da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji se vole često prati, a Allah voli one koji se često čiste” (Et Tevba 109)

Poštovana braćo, cijenjene džematlije ovog prelijepog džemata; puno je načina na koji se može prepoznati nečiji iman, a jedan od mnogih je meni posebno drag. Naime, ja mislim, da vjernika možete prepoznati i po tome šta osjeća i šta misli o sreći i nesreći svoga brata. Ako mu je veselje kada je i njegovom bratu veselje, a tuga kada je i njegovom bratu tuga i žalost onda je sasvim razumljivo da u srcu tog insana stanuje i iman. Ukoliko se veseli kada mu komšiju i brata zadesi belaj, a rastuži ga njegov uspjeh i radost onda je sasvim očekivano da tu ima malo istinske vjere ali i istinske sreće. Nesretan je život svih onih koji se raduju tuđoj nesreći ali su još nesretniji oni koji tuguju zbog tuđe sreće. Poslanik, a.s., je zato preporučio da je jedna od obaveza muslimana prema svome bratu u vjeri da ga obiđe u žalosti i radosti, da bude sa njim kad mu je lijepo ali i onda kad mu je teško.

Zato mi je drago što sam danas sa vama ovdje u vašoj i našoj radosti obilježavanja dvadeset godina Gradske džamije u Zavidovićima. Dvadeset godina nije velik jubilej. I u samim Zavidovićima ima džamija i džemata koji su daleko stariji od ove prelijepe džamije, jer je ovdje bilo islama i muslimana i ranije. Ipak, držim obilježavanje ovog događaja bitnim i ovaj jubilej posebnim iz nekoliko razloga.

Prije svega, grad Zavidovići nemaju tako dugu tradiciju gradskog života. Za razliku od nekih drugih gradova u Bosni koji su osnovani u Osmanskom periodu, grad Zavidovići nastali su na ovom prelijepom mjestu u Austro-Ugarskom razdoblju kada je nastala i Krivaja kao fabrika koja je koristila prirodna bogatstva ovog kraja u šumi i drvetu. Krivaja je donijela mnogo dobra ovom mjestu dala hljeb u ruke mnogim ljudima, napravilo se njenim sebebom mnogo važnih objekata, ali sigurno i neke loše stvari kao svoju neminovnost. Neke od ključnih mahana svih gradova ovog tipa jesu odsustvo vlastite inicijative i privatnog angažmana, manjak ambicija i svojevrsni prezir prema uspješnim ljudima kao mentalne odrednice.

Gradovi u Bosni se osnivaju sa dolaskom Osmanlija, jer je islam u osnovi urbana kultura. Islama
je potekao u gradu i u gradovima i iz gradova se širio dalje. Osmanski gradovi su se prvenstveno razvijali oko džamija i vakufa, mekteba i medresa. Džamija je bila srce i duša osmanskih gradova simbolizirajući i materijalizirajući ideju tevhida. Na neki način ideja tevhida ili vjerovanja da je Allah izvor i utok svemu najbolje se vidi u ideji islamskog grada. Svi putevi vode u džamiju i iz džamije svi putevi vode u grad kao što je Allah, dž.š. izvor i utok svemu. Tako cio grad postaje dio džamije ili hrama. Grad je produžetak hrama njegov prirodni nastavak. Takvi su gradovi ne samo oni u muslimanskom svijetu nego i u svim drugim klasičnim kulturama čime sugerišu da duh dominira nad materijom. U kasnijem periodu nastajali su gradovi koji nisu bili vezani za džamiju i vakuf nego za modernu ideju proizvodnje i industrije. To su gradovi nastajali oko fabrika pa su vjera i duh u tim mjestima gurani na marginu, na periferiju i sela, daleko od grada gdje mu je prirodno mjesto. Islamu je potpuno strano da se neki idealni islam tzv. pravi islam pravi po nekakvim gudurama, selendrama bez asvalta i civilizacije.

Džamija mora biti u centru gada tamo gdje je život tamo gdje hodaju i žive ljudi. Islam želi da utječe na život i stvarnost, jer se ne boji života. „Gospodaru daj nam dobro ovog svjeta i dobro Ahireta” jedna je od najvažnijih ideja islama. Nije ovo jedini grad koji je nastao oko fabrike. Takav je i Kakanj i Zenica u nekom smislu. Sa ovom džamijom mi Zavidoviće vraćamo sebi, vraćamo duhu i ukivamo ideju hrama u njega samoga. Sa ovom džamijom Zavidovići nisu grad bez duše i duha nego grad u punom smislu tog imena, jer grad je prije i iznad svega hram.

Drugo što je važno jeste činjenica da je ova džamija u punom smislu opravdala svoje postojanje. Naime, džamija ima toliko džematlija na samoj džumi i drugim namazima, koja ima veliki broj djece u mektebu, preko 160 koje poučavaju tri muallima, koja ima dobro organizovanu školu hifza, mnoštvo drugih predavanja duhovnih i kulturnih sadržaja. Sve to nas opredjeljuje da kažemo da je ova džamija ispunila smisao svog postojanja. A tek je počela. Možete samo zamisliti koliko dobra će iz ove džamije poteći za četrdeset, a još više za sto četrdeset godina, kada neki drugi muslimani, nadamo se bolji od nas budu obilježavali ovaj jubilej. Rekao bih da je njen dosadašnji rad ponajbolja ilustracija onog ajeta sa početka hutbe u kojem Allah veli: „Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista zaslužuju da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji se vole često prati, a Allah voli one koji se često čiste.” (Et Tevba 109)

Zaista bih rekao da je ova džamija sazdana na iskrenom takvaluku i svijesti o Allahu, dž.š., a svaka građevina koja je sazdana sa tim nijetom zasigurno će i opravati svoje postojanje. To su ti tvrdi temelji na kojima stoji džamija. Nisu to ni beton ni armatura, već iskrena vjera koja leži u srcu onih koji su krenuli u njenu izgradnju i koji već dvije decenije brinu o njoj na najljepši mogući način. Poštovana braćo; pored moralnog usmjerenje cilj vjere je da bude utjeha i radost, da pruži čovjeku nadu u beznađu, utjehu u tuzi, i pomoć u bespomoćnosti. To je cilj vjere i to je smisao džamije. Mevlana Dželaludin Rumi je rekao da se iz bunara samo nebo vidi. Htio je kazati da ljudi u nevolji, u belaju jedino kome se mogu okrenuti, jedino gdje mogu utjehu tražiti jeste Allah dž.š.

Neka ova džamija bude istinski moralni orijentir ljudima koji je posjećuju, i neka njena vrata budu otvorena za sve ljude koji žele dobro sebi i drugima do Sudnjega dana.

Gospodaru naš sačuvaj nas od znanja koje ne koristi, od srca koje je nezasito, jezika koji nije zabavljen zikrullahom i dove koja nije kabul. Amin ja Rabbel alemin.