Zenica, 27. maj 2026. – Centralna bajramska svečanost za područje Muftiluka zeničkog povodom Kurban-bajrama upriličena je jutros u Sultan-Ahmedovoj džamiji u Zenici. Bajram-namaz predvodio je muftija zenički, hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević, koji je ujedno održao i prigodnu bajramsku hutbu.

U nastavku donosimo integralni tekst hutbe muftije Dizdarevića:

Neka je hvala Allahu, Milostivom i Samilosnom; Vladaru Dana Sudnjega, samo Njega obožavamo, i samo od Njega pomoć tražimo. Kod Njega tražimo utočište od neimaštine, i bolesti, teškog duga i lošeg supruga; od svih zala i sa svih strana; od zla sa istoka i zapada sa sjevera i juga, od zla koje dolazi odozgo, i od onoga koje dolazi odozdo.

Neka je salavat i selam na Njegovog miljenika Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu, uzorite ashabe, plemenite bosanske šehide i sve one koji slijede istinu do Dana sudnjega.

Poštovana braćo i sestre;

Stojim pred vama na ovom mubarek mjestu na časnom mimberu Sultan Ahmedove džamije i u ovom mubarek danu Kurban bajrama kojeg sa radošću dočekujemo. U ovom Bajramu susreću se hadž kao kruna vjerničkog života i kurban kao simbol žrtve dragome Allahu dž.š. I baš zgusnutost ovih obreda koji se među se prepliću i nadopunjuju čini ovaj bajram tako posebnim i tako važnim. Složit ćemo se da nema vjere bez obreda i da su obredi ključni sadržaji za očuvanje onih učenja i vrijednosti u ljudskom biću bez kojih nema vjere a to su svjetonazor i sistem vrednota. Preko obreda kao simboličnih akata mi u svom srcu oživljavamo vjeru i osnažujemo pobožnost u duši. Obredi kao svete čini ili djela koja imaju sveta značenja omogućavaju strujanje vjere damarima čovjeka. To je moguće samo ako obrede ne razumijemo doslovno već kao simbolična djela kojim se ostvaruje nešto više i nešto preče od samog čina. Bacanje kamenčića na Mini je besmislen čin ako ne razumijemo da mi tim putem na simboličnoj ravno idemo stopama Ibrahima a.s. kamenujemo šejtana i odričemo se zla u svome srcu.

Vaše stajanje na bajram-namazu u ovom danu ne znači ništa do puko gubljenje vremena ako ne razumijemo da je to stajanje pred Gospodarem svjetova koji ravna svijetom, koji život i smrt daje. Isto tako i obred hadža i obred prinošenja žrtve ima svoju puninu tek onda kada shvatimo da je taj kurban samo posrednik do dubljih dimenzija čovjeka. Zato Kur’an veli: „Do Allaha neće doprijeti ni krv ni meso kurbana nego će do Allaha doprijeti samo vaša bogobojaznost“. Kurban je kurban i ako ništa od imetka ne podijeliš već sve sa svojom porodicom pojedeš ako je u ime Allaha i zarad Njegova zadovoljstva učinjen. A ako nije u ime Allaha učinjen džaba ti je i da sve podijeliš. Kurban je sredstvo, a bogobojaznost je krajnji cilj a taj cilj se postiže žrtvovanjem imetka za ono u što vjeruješ. Jer, šta je čovjek ako nije ono u što vjeruje, ono za šta se bori, ono zašto je spreman za džaba raditi, pa u konačnici i život dati. To znači imati ideal u životu, to znači imati nešto više od sebe za šta si spreman nživjeti. Svi mi volimo novac i radimo za pare ali ako radimo samo za novac onda smo izgubili poentu življenja, izgubili smo svrhu u životu. Čovjek bez ideala, pa ma kojih i ma kakvih, nije čovjek već dvonožna životinja. I partizani su tokom Drugog svjetskog rata ginuli za neke ideale i za njih su bili spremni glavu da daju i to treba poštovati. Zato su se i izborili za njih uprkos silnim naporima i žrtvama. Isto tako, i minula agresija porodila je mnogo heroja koji su bili spremni za svoja uvjerenja glavu dati. Upravo ta spremnost na žrtvu dala nam je državu koju danas imamo uprkos svim negativnim izgledima koje smo imali.

Postoji u literaturi ono što se zove paradoks posjedovanja koji kaže da čovjek istinski posjeduje samo ono čega se sprema odreći. Samo ono čega si se spreman lišiti u tvom je istinskom posjedu. Nasuprot toga, ono čega se nisi spreman odreći to ustvari posjeduje tebe, to je ustvari vlasnik nad tobom. I paradoksalno, što ga čvršće držiš uz sebe sve je manje tvoje. Žrtvovanjem kurbana, odlaskom na hadž, pokazujemo i sebi i drugima da mi posjedujemo imetak a ne imetak nas. Da ima nešto zašta smo spremni da izdvojimo toliko novca i da na stvarni i suštinski način pokažemo da imamo ideale, da smo ljudi, da smo vjernici. Međutim, to nimalo ne znači da vjernik ne treba težiti imetku, i boriti se da mu život na ovom svijetu bude ugodniji i ljepši. Bez imetka se ne može, koliko god neki govorili protiv njega. Islam je vjera koja u svemu traži ravnotežu i nema ambiciju da čovjeka zamajava idejama odustajanja od dunjaluka zarad Ahireta.

Niti islam zabranjuje nefsanske potrebe za račun duha. Duh je važan ali važno je i tijelo. Ahiret je važan ali jedini put do njega je preko ovog svijeta, kako kaže Ibn Arebi. A na ovom svijetu ulema govori kako za Ahiret treba platiti zekjat, udijeliti sadaku, obaviti hadž, prinjeti kurban, treba biti koristan porodici i društvu. Ama kako da zaradimo i obavimo sve te obrede ako govorimo da je borba za dunjaluk grijeh, da je imetak loš i otrov, da treba bježat od novca ko od lešine, da se bogati trebaju stiditi svog imetka a siromašni ponositi svojim siromaštvom? To je pitanje na koje nismo dali odgovor.

Možda ustvari mi nismo razumjeli islam? Možda mi nastojimo svoje slabosti pretvoriti u vrline pa kada smo izgubili dunjaluk onda ono što nam je preostalo a to je Ahiret smatramo pobjedom. Drugi vladaju ovim svijetom pa je nama preostao samo Onaj svijet koji je naša nada i utjeha za nemoć. Možda smo siromašni pa sada to siromaštvo pretvaramo u premoć pa kažemo da smo to jer nas Allah kuša pa dobivamo neku moralnu prevagu. Džaba ti moralna premoć kada je na semaforu drugi rezultat. Pitanje je da li je to zaista tako? Da li islam brani čovjeku da bude i bogat i uspješan, i tako koristan i sebi i drugima? Jedan velikan je rekao svome šejhu da ide da se bori za dunjaluk i da će se priključiti jednoj trgovačkoj karavani. U nekoj dionici puta ugledao je u pustinji pticu slomljenih krila kako čuči u hladi pa je pomislio da je Allah ovoj ptici život okončao. A onda je na veliko čuđenje ugledao drugu pticu koja ovoj bolesnoj donosi hranu u toj nedođiji. Odustane on od svog biznisa i putovanja i veli svom šejhu da je vidio Allahovu ruku u tome da svakome i na najudaljenijim mjestima daje nafaku pa se on vratio jer će i njemu Allah dati njegovu nafaku bio on na poslu ili ne bio. Šejh ga sa čuđenjem sasluša i reče mu da je potpuno pogrešno razumio poruku tih ptica. Poruka je bila ne da on čeka svoju nafaku i kao ona slomljena ptica čeka onog ko će mu pomoći nego da bude ona ptica koja drugima pomaže, radi za sebe i radi za druge. Pa je ovaj velikan ponovo krenuo za karavanom da stiče nafaku.

Ima danas puno onih koji traže ali je uvijek daleko bolje biti onaj koji daje. To je ona ruka koja je gornja i koja dijeli nasuprot one donje koja prima. Ali da bi bio koristan za sebe i druge moraš raditi i zaraditi. I kada gledamo cjelinu islama vidjet ćemo da je Poslanik a.s. dobro znao vrijednost imetka i da se bez imetka ništa veliko ne može napraviti.

Rijetko mi pomenemo da je Poslanik po činjenju hidžre u Medini odredio mjesto i vrijeme za pazarni dan i trgovinu. Znao je on da bez trgovine nema proizvodnje a bez proizvodnje nema zarade a bez zarade muslimani su fukara. A ako si fukara težak si i sebi i drugima. Možda pretjeruju kad kažu da bogataše lažno vole ali zato sirotinju iskreno preziru. Poslanik je nastojaao da ashabe ne uči samo vjeri već i da budu imućni ljudi, da imaju poduzetnički duh i duh pobjednika. Ima jedna predaja koja kaže da je jedan ashab došao do Poslanika da traži sadaku. Pošto mu je izgledao jakim pitao ga je imaš li šta kući za prodati? „Jedino jedna bakreni lonac“ veli ovaj. „Donesi ga onda“ veli Poslanik. Odnijeli su ga na pijacu i Poslanik je licitirao i pitao koliko ćete mi dati za ovaj lonac? Jedan je rekao dirhem drugi dva dirhema. Poslanik je uzeo dva dirhema, jedan dao čovjeku da kupi hranu a drugim je kupio sjekiru koju je nasadio i rekao mu da ide da nasiječe drva i proda na pijaci te da mu dodje za mjesec dana. Nakon mjesec dana pitao ga je da li mu treba sadaka rekao je da ne treba jer već dovoljno zaradi za sebe i porodicu. E ovo je puna slika Poslanika Muhammeda a.s. On nije samo vodio računa o ljudskoj duši nego o ljudskom tijelu koje je nosilac duše. Ako tijelo nije zadovoljeno i duša će slabiti. A zadovoljenje tijela nema bez zarade, zarade bez rada, rada bez truda i znanja. Kome to nije jasno, on ne razumije islam kao vjeru, niti razumije život kao takav.

Ovo pitanje poduzetničkog duha i pobjedničkog mentaliteta beskrajno je važno u svim vremenima i u svim narodima a posebno je važno u Bosni i Hercegovini i Zenici danas.

Danas Zenica prolazi teško razdoblje jer se zatvaraju oni industrijski sistemi koji su još od kraja 19. vijeka činili okosnicu ekonomskog i društvenog razvoja Zenice. Oni su definirali naš identitet i kreirali naš mentalitet jer se zeničani prepoznaju po Željezari, po čeliku, rudaru i rudnicima. Danas ti sistemi prestaju raditi i mislim da treba svi zajedno da promišljamo šta i kuda dalje? Ovo je dalekosežno pitanje koje ima mnogo slojeva i nivoa. Pitanje svih pitanja jeste šta sa stotinama i hiljadama ljudi koji će ovih dana i mjeseci ostati bez posla.

Molim Allaha da ovaj Bajram bude početak našeg novog vremena u kojem ćemo svi sanjati više i boriti se jače za svoje ideale. Jer nije samo Ahiret za vjernika i dunjaluk i njegove ljepote su za nas. „Reci, ko je zabranio ukrase ovog svijeta za Njegove robove. Reci, oni su za vjernike na ovom svijetu a na Ahiretu samo su za vjernike.“

Vama i vašim porodicama čestitam bajram sa riječima Bajram šerif mubarek olsun.